Igraj odgovorno

„Mama, kako si nam to mogla učiniti?“

Zovem se Marija, imam 57 godina, iz Zagreba sam, prokockala sam dva milijuna kuna.

Kockati sam počela prije četiri godine, okidač je vjerojatno bilo opće nezadovoljstvo životom, loši odnosi u braku, bližila mi se mirovina, djeca su odrasla i otišla od kuće. Igre na sreću postale su moja razbibriga, bijeg od stvarnosti. Počela sam igrati online igre na sreću povremeno, ali vrlo brzo sam igrala svaki dan. Kad bih bila na poslu i kad bih odradila sve što sam trebala, spustila bih ekran i kockala bih online. Nitko nije znao za to dok neplaćeni računi nisu počeli dolaziti na naplatu, otkrio se moj dug prema fizičkim osobama, kamatarima, internetske pozajmice, svega je tu bilo.

Nisam mogla spavati od tisuća kombinacija u kojima sam se snalazila kako sam znala i umjela, podmirivala bih dugove na jednoj strani da bih se mogla opet zaduživati na drugoj. Strašno. Svemu jednom dođe kraj, sve se na kraju sazna, obitelj me odbacila, ni dan danas ne mogu shvatiti kako sam im kao majka i supruga mogla to učiniti. Ne znam ni ja sama.

Živim s velikom grižnjom savjesti, odnosi u obitelji trajno su narušeni. 'Kako si nam to mogla u činiti?', 'Zašto nisi stala?', 'Zašto nisi mislila na nas?' - odzvanja mi stalno u glavi. Danas sam stabilno, kao liječena ovisnica o kockanju za mene je svaki dan borba, najteže mi je što moja obitelj nije uz mene.

„Kockam da vratim dugove?“

Zovem se Ivan, imam 23 godine, iz Rijeke sam. Počeo sam kockati još u osnovnoj školi, s tatom.

Igrali smo sportsko klađenje, to je bilo vrijeme samo za tatu i mene, tako smo se družili, proučavali rezultate, razgovarali o sportu te tu i tamo nešto dobili. Moj tata i dan danas igra sportsko klađenje. Za razliku od mene, on ima granicu, igra ovisno o tome koliko vremena ima i u skladu s financijskim mogućnostima. Ja sam tu granicu odavno prešao. Kad sam se zaposlio, uloge na kladionici s 20-50 kuna povećao sam na 500-1000 kuna, ušao sam u kategoriju 'ozbiljnih igrača', moja 'specijalnost' bio je tenis, pratio sam sve igrače, terene...

Počeo sam sve intenzivnije igrati, nisam mogao misliti ni na što drugo osim na to kad ću kockati, potpuno sam izgubio kontrolu. Online igranje i mobitel omogućili su mi da stalno budem u tijeku i da kockam kad god poželim. Prestao sam igrati iz ugode, kockao sam da vratim novac koji sam izgubio i mislio sam da ne spadam u kategoriju kockara. Na liječenju sam saznao da je takvo ponašanje tipično za sve ovisnike, a naziva se 'lov na dugove'.

„Ovo mi je zadnji put“

Zovem se Barbara, imam 40 godina, dolazim iz Zagreba. Igre na sreću počela sam igrati u društvu starije prijateljice.

To je bio dio našeg izlaska vikendom. Uvijek smo svraćale na 'aparate' i u početku sam dobivala, mislila sam da mi dobro ide. Ubrzo sam u kasinu upoznala muškarca s kojim sam ušla u vezu, on je intenzivno kockao, uz njega sam počela još više igrati.

Nakon prekida veze i gubitka posla ostali su veliki dugovi koje mi je ostavio i koje sam trebala pokriti. Onda kreće pakao. Igrala sam da vratim dugove, svaki put rekla sam sebi da je posljednji, ali samo sam sve više tonula u minuse.

Posuđivala sam novac od obitelji, prijatelja, iscrpljena od laganja i manipulacija, došla sam do zida i shvatila da tako više ne mogu te da moram potražiti pomoć. Još sam na liječenju, kažu da sam stabilno.

„Samo tijelo bez osjećaja“

Zovem se Dado, imam 43 godine, rodom sam iz Varaždina, kockao sam vrlo dugo, prokockao pristojan trosobni stan u Zagrebu.

Iako mi je posao bio vrlo stresan i s malo praznog hoda, koristio bih baš svaku pauzu da online kockam na mobitelu. Živio sam samo od trena u kojem bih uplatio igru i onda čekao. Nije me više zanimalo hoću li dobiti ili izgubiti, to mi je bilo potpuno svejedno.

Čak i kad bih nešto na igri zaradio, razveselila bi me samo činjenica što taj novac mogu uložiti dalje u kockanje, ništa drugo. Nisu bili važni ni dobitak ni gubitak, samo čekanje rezultata. To je život prepun laži i manipuliranja, varanja najbližih, obitelji, prijatelja… Dotaknuo sam dno kad sam djeci uzeo svu ušteđevinu, i novac koji su dobili za rođendane, pričesti…

Slomio sam se psihički i fizički, sve sam priznao ženi i prijatelju kojeg sam iskoristio te potražio stručnu pomoć. Zbog kockanja sam izgubio smisao života, sebe, svoje vrijednosti, ugrozio brak i odnos s djecom, postao samo tijelo bez osjećaja. Danas sam dobro, liječim se, otkad sam na terapiji, nisam uzimao kocku u ruke i zahvalan sam do neba svojoj ženi i djeci što me nisu napustili.

„Od poker-aparata do heroina“

Moje ime je Marko, živim u Splitu, kao sin ugostitelja, s nekih 12 godina naučio sam igrati poker-aparat, popularno lupanje „veće i manje“ postalo je svakodnevna zabava većine ratne i poslijeratne generacije novopečenih besposličara.

Kao i sve ostalo što uništava život, tako i kocka počinje bezazleno i iz čiste zabave. Ovisnost, problemi, razaranja svih i svega oko sebe ne dolaze preko noći, a često su, kao u mojem slučaju, isprepleteni s alkoholom i drogama.

Ubrzo sam upoznao svijet ukradene markirane robe, marihuane i amfetamina uz zvukove elektroničke glazbe i kokaina, iako sam se tad naravno samo zavaravao kako je to za budale i kako se meni to ne može dogoditi. Uz drogu i alkohol, otvaranje kladionica donosi novi stupanj zaluđenosti i ideje o lakoj zaradi. Iako u mojoj glavi to nisu problemi koji bi me trebali zabrinjavati, heroin i kocka uzimaju danak i počinju problemi na poslu, u obitelji i, naravno, oni neizostavni, sa zakonom. Pritisnut svim time, s nepunih 29 godina odlučujem se na liječenje u terapijskoj zajednici. Nakon dvije godine programa izlazim poprilično siguran da je heroin samo moja prošlost, a kako se pokazalo kasnije, potpuno nesvjestan svih ostalih zamki i opasnosti, vezanih za strukturu ličnosti ovisnika. Dosadne listiće i čekanje eventualnog dobitka na kladionici zamijenilo je uzbuđenje kasina i automat-klubova. Automati s raznim igrama, rulet i prostorije bez prozora i sata postali su moj izlaz iz svakodnevnih problema i bijeg od stvarnosti. Na početku su ulozi bili manji, bezazleni, a dobici češći, no situacija se vrlo brzo mijenja. Apetiti postaju sve veći, s njima se povećavaju ulozi, a s ulozima dolaze gubici što vode do novih problema.

odatan problem bio je i to što bih ja svoje gubitke „tješio“ alkoholom a dobitke „nagrađivao“ kokainom. Ono što bi mi nekad bio dobar dobitak ubrzo bi postao “kikiriki“, pa sam apetit za novcem sve teže kontrolirao, a gubitke nadoknađivao. Imao sam period u kojem je skoro svaka zarađena kuna prošla kroz rulet ili automat.

S 42 godine tražim i pronalazim privremeno sklonište, REMAR, gdje ću se maknuti od problema, očistiti koliko je moguće od droge, alkohola i tableta. Danas sam tu već gotovo dvije godine. Čist, priseban, trijezan i bez svih medikamenata koji su mi u zadnjem psihijatrijskom nalazu navedeni kao nužni i potrebni da bih koliko-toliko normalno funkcionirao.

„Roditelji su mislili da je pubertet“

Zovem se Goran, iz Osijeka sam, počeo sam kockati u 12. godini, sad imam 18.

Krenuo sam s listićima u kladionici za pet kuna, kockao bih s prijateljima iz razreda, a kako smo bili maloljetni, uvijek bismo nagovorili nekog poznanika ili ljude koje smo tamo zatekli da nam uplate listić. Onda sam počeo kartati belu za novac, pa sam krenuo u kasino, na rulet… Igrao sam i online igre, popustio u školi, roditelji su mislili da je pubertet, dok sam se ja u sobi prikovan za ekran kladio.

Više me ništa nije zanimalo, nisam imao osjećaja ni za što drugo osim za kocku. U godinu-dvije prokockao sam oko 200.000 kuna, krao sam roditeljima da bih mogao kockati. Najgori dan bio mi je kad sam baki uzeo cijelu mirovinu. Tad sam shvatio da sam bolestan, priznao sve mami i molio za pomoć. Moja obitelj nije znala prepoznati znakove, nisu mi znali ni pristupiti kad sam priznao da imam problem. Danas znam da sam bolestan i da se moram liječiti, apstiniram mjesec i pol, cilj mi je završiti srednju školu.